KNJIGA MUDROSTI

Ovo govorim iz osobnog iskustva.
Možda nije točno, ali ovo je način kako ja to doživljavam:

Terapija koja bi trebala riješiti nečije emotivne ili psihičke probleme nije kompatibilna s ljubavnom vezom. Te dvije stvari ne treba miješati jer neće uspjeti ni jedna niti druga.

Svi mi živimo u svojim osobnim malim svjetovima koji su neizbježno reducirane verzije stvarnosti. Stvarnost je jednostavno prevelika i prekomplicirana s obzirom na naše sposobnosti poimanja, i moramo je donekle reducirati kako bismo mogli normalno živjeti. Posljedica toga je to da svatko od nas živi u svom malom svijetu, i prilično loše doživljavamo ako nam netko to pokušava pokvariti.

Emotivni ili psihički poremećaj koji želimo riješiti terapijom (ako želimo) zapravo je pokušaj rušenja malog svijeta u kojem se osjećamo jako loše, i njegove ponovne izgradnje.
Izgradnja veze je proces spajanja dvaju malih svjetova.

E sad, ako te dvije stvari pokušavamo napraviti istovremeno, nećemo uspjeti ni u jednoj od njih. Jer si ta dva procesa međusobno smetaju. S razrušenim svijetom se ništa ne može napraviti dok ga se ne rekonstruira, a za njegovu rekonstrukciju potrebno je vrijeme, strpljivost i odsutnost pokušaja da se od njega napravi još nešto sa strane.

Moja ljubav prema Star Warsima traje već jako dugo, i rekao bih da je prilično tipična.
Sjećam se kako sam kao klinac vidio veliki plakat s X-wingom na Studentskom Centru i kako mi mama nije znala reći što je to. Sjećam se figurica koje su ostali klinci donosili na engleski. Sjećam se kako nas je sestrin kum vodio u kino gledati Return of the Jedi...
Ali sjećam se i željnog iščekivanja epizoda 1-3 i užasnog razočaranja kad su filmovi konačno izašli.
Prilično tipično, jel da?

Ono što je možda malo drugačije nego kod drugih normalnih ljubitelja Star Warsa je to što se ja bavim role playom.
Star Wars su mi oduvijek bili pojam space opere, onako kako bi to zapravo trebalo izgledati. Pa smo i u role playu uvijek birali Star Warse kao svijet u kojem će se događati naši scenariji.
Istina, bio je tu i Star Trek, ali Star Trek je oduvijek imao tu jednu neosobnu komponentu koju su u serijama pokušali zaobići time što su se najviši zapovjednici uvijek upuštali u najbesmislenije rizike.
Star Wars je imao tu neku čaroliju koja je bila važna za dobru pustolovinu.
A neizbježno, stvaranjem orginalnih scenarija, odnosno pričanjem nekih novih priča u tom svemiru, dopunjavali smo Star Warse svojom maštom i svojim shvaćanjima kako stvari zapravo funkcioniraju i kako bi se trebale događati.
I uvjeren sam da su moji scenariji i za događaje prije osnovne trilogije i za dogđaje nakon nje bitno smisleniji i zanimljiviiji od svega što smo imali priliku vidjeti.

Ali ovaj put zapravo želim samo na glas razmišljati (ok, glasno tipkati) o sedmoj epizodi. Epizodi koja bi nam svima trebala vratiti vjeru u Star Warse.
Pa redom...

Dobro:
Novi, originalni likovi, prilično zanimljivi. Čak toliko da mi je i stalo do njih. Doduše, glavni ženski lik je toliko superioran da se ni u kom trenutku ne zabrinem za nju, a dio likova je toliko površno upotrijebljen da nije baš jasno što su s njima htjeli... ali ok. Zanimljivi likovi.
Alijeni! Svemirske bitke! Svemirski brodovi! LIGHTSABERS!!!
I možda najvažnije, učinkovitost likova koji nisu jediji.

Loše:
Prije svega, to što Disney nije odbacio epizode 1-3... ali to se u ovom filmu gotovo i ne primjećuje, tako da nije problem.
Drugo, Bigger Death Star. Čemu? Ne možemo li imati zaplet koji neće uključivati još veće oružje koje se može uništiti pucanjem u osjetljivo mjesto?
Treće, glumci iz originalne trilogije, koji ovdje glume sami sebe umjesto da glume svoje likove.
I konačno, problem premalog svemira. Sve je u filmu previše maleno. Prometna krčma bez parkirališta? Karta desetine galaksije a koju nitko ne može smjestiti u poznate karte? Oružje veličine planeta gdje se sve događa na parsto kvadrata jedne instalacije? Pucanje preko pola galaksije koje se vidi za dnevnoga svjetla, uključujući i eksplozije planeta? Na žalost, filmu fali epske širine...

I na kraju, ružno:
Muko moja, kako su likovi nacrtani CGIjem ružni i neuvjerljivi...

Ali ajde, film nije loš, čak štoviše.
Ali moja verzija je ipak bolja, i ako ćemo se ikada ponovo vraćati u svemir Star Warsa, vratit ćemo se u svijet originalne trilogije.

Demokracija nije 'vladavina naroda'.
Demokracija je vladavina javnog mišljenja.
Na vlast dolazi onaj s najboljom propagandom.

Kao i obično, ovo pišem znajući da nitko neće pročitati, ali eto... kad već imam potrebu nešto javno objaviti, napisat ću to barem ovdje.

Trenutno imamo krizu s izbjeglicama i s premijerom koji je nesposoban. Politička situacija se nepotrebno zaoštrava jer su izbori pred nama, a premijer pokušava na silu zadobiti političke bodove rješavanjem krize koju je sam stvorio i koja zapravo nije kriza koju stvarno imamo. Ne rješava on krizu s izbjeglicama nego stvara nove, političke krize sa susjednim zemljama koje će onda kakti vješto riješiti.
Ok, to je tako, i tu nema puno pomoći. Hrvati se i tako ne bune kad ih netko tlači.
Problem je u tome što je takav čovjek došao na vlast, i što takvi ljudi sjede u Hravtskoj na vlasti još od osamostaljenja.
Odakle taj mazohizam?
Jesmo li stvarno toliko plemenskog mentaliteta da uvijek slijedimo najglasnijeg lokalnog šerifa?
Možda nismo.

Svi Hrvati kradu.
To je nešto što smo naučili tijekom 900 godina strane vlasti, jer je trebalo preživjeti. Svi to rade, bez obzira na to radili to pomalo i poskrivečki ili grabeći otvoreno što stignu. Od uništavanja državnih firmi kako bi se prodalo zemljište na koje su građene pa do toga da malo tko u Hrvatskoj ima instaliranu legalnu verziju Windowsa. O prelasku ceste na crveno da i ne govorimo. Takav mentalitet osiromašuje društvo jer svatko radi za svoj mali interes, ne razmišljajući uopće o tome kakve su posljedice toga.
Pravi problem nastaje kad moramo izabrati svoju vladu.

Hrvati će uvijek izabrati vlast kojoj se mogu rugati i koju će moći potkradati bez grižnje savjesti.

Alternativa bi bila izabrati vlast koja će pokušati napraviti reda.
A red znači da se više neće moći krasti.
A svi naši instinkti vrište pri samoj pomisli na tako nešto.
Izraleci su, nakon izlaska iz Egipta, 40 godina sjeidli u pustinji i čekali da pomre generacija egipatskih robova. Tek su njihova djeca, rođena u slobodni, bila u stanju stvoriti samostalnu državu.
Nama je prošlo tek 25 godina. Nadajmo se da ćemo bar svoju djecu uspjeti odgojiti da razmišljaju drugačije od nas. Ali za to bi trebalo dosta uložiti u školstvo, gdje se baš i ne može nešto ukrasti... osim ocjena. Koje i tako odavno više ne ovise o učeničkom znanju, jel da?

Hrvati su toliko dugo bili pod stranom vlašću i žive na takvom mjestu da su razvili izvanredno uspješne mehanizme za preživljavanje.
Dva su glavna mehanizma:
Prvi, koji kaže, 'sjedi i šuti, proći će i ovo, a uvijek može biti gore'. Nazovimo ljude koji koriste ovaj mehanizam 'čekateljima'.
Drugi, koji kaže, 'uzmi što možeš dok možeš'. Nazovimo ljude koji koriste ovaj mehanizam 'grabiteljima'.
Problem Hrvatske danas je u tome što grabitelji više nemaju stranog gazdu kojem će uzimati nego morjau uzimati kome stignu. Jer drugačije ne znaju. A čekatelji i dalje sjede i čekaju, ali se ništa ne mijenja.

Izraleci su četrdeset godina lutali pustinjom nakon izlaska iz Egipta. Radili su to jer im je u tom trenutku rješenje za sve probleme bilo, 'ajmo se vratiti u Egipat, tamo nam je bilo bolje'. Tek kad je pomrla generacija egipatskih robova i kad je odrasla nova generacija slobodnih ljudi, bili su u stanju stvoriti vlastitu državu. A mi svi još pripadamo generaciji koja se s nostalgijom prisjeća kako nam je navodno u Jugoslaviji bilo dobro.

Kad je hrvatska stekla samostalnost, politika je bila puna sposobnih ljudi. Puna u smislu, bilo ih je puno više nego danas. A i izborni sustav je bio drugačiji. U međuvremenu su se svi sposobni ljudi maknuli iz politike jer im se nije dalo natezati s ovima koji su ih zamijenili, i dobili smo ovo što imamo danas. Na vlasti su grabitelji - oni koji su imali inicijativu za dograbiti mjesta s kojih mogu grabiti koliko žele. I to ne samo u politici, nego i u gospodarstvu i društvenom životu. Pogledajmo samo novine i o kome se piše. Pogledajmo samo beskrajni diletantizam na svim razinama uprave i managementa.

Grabitelji nisu u stanju dugoročno planirati. Oni moraju zgrabiti sad i odmah. Oni naokolo hvale one koji su uspjeli na brzinu zgrnuti bogatstvo. Oni su nas sve uvjerili da se svaka firma ili birtija ili što se već otvara mora isplatiti za godinu dana, inače je neuspješna. Oni su nas sve uvjerili da je jedino mjerilo uspjeha 'gospodarski rast'. Oni su nas sve uvjerili da je jedina dobra osobina 'natjecateljski duh' i 'pobjednički mentalitet', svi koji to nemaju su 'luzeri'. A reklo bi se da je to problem čitave zapadne civilizacije, ne samo Hrvatske.

Paradoksalno je da su grabitelji malena manjina u društvu, ali zato najglasnija.
A što se mora dogoditi da se čekatelji pokrenu?

Ovih se dana ponovo javljaju članci kojima je namjera 'razotkriti' Majku Terezu i pokazati kako ona uopće nije bila plemenita humanitarka kakvom je zamišljamo, nego da se dobro okoristila svom onom pomoći koju su joj slali. Ne ulazeći u istinitost navedenih tvrdnji, pitanje je - kakvog smisla imaju takvi članci, i što mi imamo od njih?

Pretpostavimo za početak da su ti članci neistiniti, i da je Majka Tereza stvarno bila onakva osoba kakvom je zamišljamo. Ona danas od članaka nema nikakve koristi, ni pozitivnih niti negativnih, jer je prilično sigurno pokojna i trenutno valjda ima drugih briga nego pratiti što o njoj govore mediji. Ono što je ostalo iza nje je slika njenog rada i njenog života. Kao takva, ona je danas simbol koji govori o tome da je moguće svojim osobnim trudom ovaj svijet učiniti boljim mjestom. Simbol nade. I taj simbol je veličanstven, jer prateći takav uzor u stanju smo izgraditi boji svijet.

Pretpostavimo sada da su članci istiniti, i da je ona stvarno bila drugačija osoba. U tom slučaju, ovaj simbol nade razotkriva se kao lažan, a svi oni koji su povjerovali u njega imaju priliku osjećati se prevareno i izdano. Majka Tereza od toga nema ništa, to smo već spomenuli, ali svima onima koji su u njoj vidjeli uzor odjednom je oduzeta nada i vjera u bolji svijet. Umjesto toga dobili su izrugivanje svoje lakovjernosti i svog idealizma.

Još jednom, Majka Tereza od ovih članaka nema ništa. Ali svi oni koji su povjerovali u mogućnost izgradnje boljega svijeta svojim vlastitim trudom imaju priliku izgubiti nadu. Svi oni imaju priliku prihvatiti cinizam i očaj i priključiti se vojsci beznadnih ljudi koji rade za bijednu plaću a dane provode pred televizorom. I upravo zbog toga, ovi članci su jednostavno zli. Jer im je jedini cilj uništiti nadu.

Bolji svijet nije nešto što će nam netko pokloniti ili što će nam napraviti znanstvenici.

Bolji svijet je nešto za što se i te kako moramo potruditi, svi skupa.

I ne vjerujte nikome tko vas pokuša uvjeriti u suprotno.

Ja funkcioniranje države vidim ovako nekako:



Zamislimo državu kao sustav za proizvodnju sendviča. Radnici (8) proizvode sendviče i šalju ih državi (2), koja uzme dio sendviča koji prođu ispred nje. Država onda svoje sendviče dijeli onima koji ne rade sendviče - liječnicima (3), umirovljenicima (4), vojsci i policiji (5), učiteljima (6) i naravno državnim službenicima (2). Sendviči koje država nije uzela dolaze poslodavcima (7) koji onda dio zadržavaju za sebe a dio daju radnicima (8). Radnici dio svojih sendviča daju djeci (9).

Najvažniji parametar sustava je BRZINA (1) kojim sendviči putuju po traci.

Država mora namiriti svoje potrebe i potebe onih koji ne rade sendviče, što znači da će uzimati onoliko sendviča koliko joj treba. Recimo, svaki peti. Ako se brzina poveća, onda joj možda neće trebati svaki peti nego svaki šesti ili sedmi, a svi njeni štićenici će biti siti i sretni. Ako se brzina smanji, onda će država morati uzimati svaki četvrti ili svaki treći sendvič kako bi namirila svoje potrebe, ali onda će manje ostati radnicima koji će možda ostati gladni. A to nije dobro, jer gladni radnici sporije proizvode sendviče, i brzina pada. A kod pada brzine, država mora uzimati veću količinu sendviča...

Detaljnije, dijelovi procesa izgledaju ovako:

1. Brzina trake
Najvažniji parametar sustava, brzina kojim sendviči putuju kroz sustav. Mjerimo je, recimo, brojem sendviča na dan. Ako je brzina manja, država mora uzimati veći dio sendviča. Ako je brzina veća, država može više sendviča ostavljati na traci. Cilj sustava je POVEĆATI BRZINU. Ako je brzina premala, država će uzimati više sendviča za svoje potrebe i radnici će biti gladni. Gladni radnici proizvode manje sendviča. Manje sendviča u znači da će i svi ostali biti gladni.

2. Državni službenici
Oni se brinu oko toga da se uzima dio sendviča i da ih se raspodjeljuje pomoćnim službama, odnosno svima onima koji ne proizvode sendviče izravno nego se brinu za neke druge stvari u sustavu. Ako ih je premalo, ne stižu uzimati sendviče s trake i dijeliti ih onima kojima treba, i ljudi u pomoćnim službama gladuju.

3. Liječnici
Oni se brinu za zdravlje svih sudionika. Ako ih je premalo ili gladuju, brzina se smanjuje jer su radnici bolesni.

4. Umirovljenici i ostali uzdržavani članovi
Ovdje spadaju i svi ostali sudionici sustava koji nemaju nikakvu specijalnu funkciju a žive od sendviča koje im daje država, recimo teški invalidi ili nezaposleni ili umjetnici. Oni nemaju nikakvog izravnog utjecaja na proces, ali ako su gladni onda djeluju nemotivirajuće na čitav sustav i brzina se smanjuje.

5. Vojska i policija
Oni se brinu za to da se proces odvija uredno. Ako ih je premalo ili gladuju, smanjuje se količina sendviča na traci jer ih ljudi kradu. Krađa sendviča ne prolazi neopaženo, radnici postaju depresivni, proizvode manje sendviča i brzina se smanjuje.

6. Učitelji
Oni se brinu za to da se djeca (9) educiraju za uloge koje će jednog dana zauzeti u sustavu. Ako ih je premalo ili gladuju, pada kvaliteta školovanja, i radnici puno sporije rade sendviče i time brzina pada.

7. Poslodavci
Oni se brinu za to da sendviči dođu na traku i raspodjeljuju radnicima sendviče koji su završili svoj krug na traci. Ako ih je premalo, radnicima postaje problem stavljati sendviče na traku i brzina se smanjuje. Poslodavci za sebe zadržavaju dio sendviča, i sami odlučuju koliko će dati radnicima. Poslodavci se i prihvaćaju tog posla upravo zato što mogu za sebe zadržati dio sendviča, i bez toga postaju depresivni i prestaju raditi svoj posao, a brzina pada.

8. Radnici
Oni rade sendviče. Bez njih, svi u sustavu bi gladovali. Teoretski, njima sustav nije niti potreban, ali zbog potrebe održavanja pomoćnih službi sustav mora postojati. U primitivnijim vremenima kad su radnici izravno lovili hranu i branili svoje obitelji, u edukaciji djece je sudjelovala čitava zajednica a liječenje se svodilo na šivanje rana, kuhanje čaja i čekanje, radnici su sami raspodjeljivali sedvniče svojim suradnicima. Danas, radnici su također ovisni o radu sustava, i žive od sendviča koje dobivaju od poslodavaca (7) ili koji im ostanu nakon što prođu čitav krug (ako su sami sebi poslodavci). Ako su radnici bolesni, depresivni ili needucirani, sporije proizvode sendviče. Ako su gladni, proizvodit će sporije, ali će pokušati kompenzirati problem time što će imati manje djece (9).

9. Djeca
Naša nada za budućnost. Djeca svoje sendviče dobivaju izravno od svojih roditelja radnika. Djeca se školuju za uloge koje će jednog dana zauzeti u sustavu. Ako su djeca gladna, radnici će postati depresivni i proizvodit će manje sendviča.

U svemu ovome postoji jedan mehanizam koji nije nacrtan, a radi se o životnom vijeku sudionika. Sudionici počinju kao djeca (9), a educiraju se za neku ulogu u sustavu. Kvaliteta njihove buduće uloge ovisi o tome koliko su dobri njihovi učitelji (6). Broj djece ovisi o tome koliko su njihovi roditelji (8) sretni i siti. Sudionici svoj put kroz sustav završavaju u skupni umirovljenika (4), odnosno uzdržavanih članova društva, bilo zato što su prestari da bi obavljali neku drugu funkciju ili zato što su nisu u stanju obavljati neku od tih funkcija. Oni ne utječu izravno na brzinu trake, ali ako radnici (8) vide da umirovljenici gladuju, postaju depresivni i brzina zbog toga pada.

Ono što je ovdje bitno su omjeri broja djece u odnosu na broj radnika, te broj umirovljenika u odnosu na broj radnika. Ako je umirovljenika previše, onda će za njih biti potrebno izdvajati više sendviča, što znači manje sendviča za radnike. A manje sendviča za radnike znači smanjenje brzine i manje djece. Ako je djece premalo, onda se s vremenom smanjuje broj radnika koji rade sendviče jer nema tko zamijeniti one koji odu u mirovinu. A manje radnika znači i manje sendviča, i brzina trake opet pada. Začarani krug, ili spirala prema dolje.

Konačno, postavlja se pitanje na koji način povećati brzinu?

Prvo, radnici moraju biti zdravi, optimistični i siti.
Drugo, potrebno je povećati broj djece.
Treće, potrebno je povećati kvalitetu edukacije djece.
Četvrto, potrebno je popraviti omjer umirovljenika i radnika smanjivanjem broja umirovljenika ili povećanjem broj radnika.
Peto, potrebno je pronaći mjesta u sustavu na kojima se nepotrebno troše ili zadržavaju ili nestaju sendviči. Recimo, tko je u sustavu sit i sretan?

I to je sad zadatak za razmišljanje...

Svako tlačenje podrazumijeva dvije stvari: oholost koja nam kaže da smo bolji od drugih, i ponižavanje koje nam kaže da drugi nisu vrijedni.

U svom najblažem obliku, to je stav prema kojem mi imamo pravo napraviti ono što želimo, a drugi se moraju ponašati tako da nam ne smetaju.
Ako svi stoje u koloni, mi imamo pravo pretjecati kolonu jer zašto bismo morali čekati kao svi ostali?
Ako želimo skrenuti na semaforu, zašto bismo stali pješacima da prođu?
Ako dođemo doktoru, zašto bismo morali čekati u čekaoni kao svi ostali kao da smo 'obični' ljudi (što god to značilo)?

U težim oblicima, to je stav prema kojem nama nitko nema pravo prigovarati jer znamo da smo bolji od drugih.
Ako želimo skrenuti na semaforu, kako pješacima uopće pada na pamet prelaziti cestu prije nego mi prođemo?
Ako nemam gdje parkirati, cvjetnjak na trgu je dovoljno velik za mog terenca.
Ako firma loše posluje, smanjit ćemo radnicima plaće jer oni su i tako zamjenjivi.
Ako država ne funkcionira, povećat ćemo poreze jer ih i onako mi nećemo plaćati.

Konačno, u svom najtežem obliku, to je stav prema kojem 'oni drugi' uopće nisu ljudi.
Pogazio sam ženu s djetetom? A tko će meni platiti za štetu na autu?
Ljudi umiru od gladi? Ma oni su tu i tako samo zato da meni plaćaju moj stil života, jedan više ili manje ništa ne znači.
Cigani? Beskućnici? Duševni bolesnici? Židovi? To je samo balast ovoga društva, ako ih se riješimo svima će biti bolje.
Starci i bolesnici? Zašto ne prihvate eutanaziju i svima nam se ne skinu s grbače?
Nerođena djeca? Žena ima pravo na svoje tijelo! I nikakvo dijete joj ga neće oduzeti!
Siromašni? Nek samo ostanu s druge strane žice i kopaju po svojim kontejnerima.

Ovo je problem na koji nitko od nas nije imun.
Svi mi imamo svoje društvene skupine ili pojedince koje smatramo manje vrijednima ili više vrijednima.
A jako nam je krivo kad shvatimo da nas je netko stavio na svoj popis manje vrijednih.
A onda pokušavamo svoju vrijednost povećati tako da se uspoređujemo sa svojim popisima onih koji zapravo nisu tako dobri kao mi.
I spremni smo ignorirati svakoga tko se buni da je potlačen, i podržati svakoga tko će nama dozvoliti da budemo u skupini koja trenutno nije baš na udaru.

Živjela demokracija.

Marxizam je drek.
Socijalizam je drek.
Kapitalizam je drek.
Demokracija je drek.
BDP je drek.
Ljudi više uopće ne razgovaraju o idejama, nego samo o ideologijama.
Sve što vjerujemo, svi modeli društva koje poznamo, sve je to samo dio neke idologije.
Sve što vidimo na televiziji ili na internetu, sve što pročitamo u novinama ili knjigama, sve je to propaganda.
Više ni nemamo originalnih ideja, samo jedni drugima nabijamo na nos svoju ideologiju.
I nije čudo što smo izgubili i moralne vrijednosti i životni optimizam.
Svi se ponašamo kao da samo čekamo da civilizacija propadne jer više nema smisla trošiti vrijeme i trud na njeno spašavanje.
I to je isto drek.

Zašto ne bismo pokušali sagraditi novo društvo?
Zašto ne bismo pokušali definirati kriterije koji bi naše idealno društvo trebalo zadovoljiti?
Zašto ne bismo pokušali vjerovati u to da stvari mogu biti, ne bolje, nego DOBRE?

Zašto umjesto porasta ili pada BDPa ne bismo mjerili koliko su ljudi sretni i zadovoljni?

Kad smo to izgubili vjeru u bolje budućnost?
Kad smo to izgubili nadu?
Kad smo to ostarjeli?

U nekom trenutku sam spomenuo da je najveći problem današnje (zapadne) civilizacije u stalnom širenju panike i mržnje.
Pogledajte bilo koje vijesti na televiziji - samo crne i loše vijesti, o dobrim i lijepim stvarima se ne govori. Jer to kakti nikoga ne zanima.
Pogledajte bilo koji film - danas je sve puno seksa i nasilja, a sva čudovišta su čudovišnija nego ikad.
Živimo u stalnom strahu od nepoznate prijetnje, pa nije ni čudo da nismo u stanju izvući se iz crnila.
Jer ne vjerujemo više idealima i svijetloj budućnosti.
Jer smo povjerovali da nas čekaju samo mrak, smrt, zagađenje, ratovi, nasilje...
Jer smo se zatvorili u svoja četiri zida gdje se valjda osjećamo sigurno.

Stvarno, imamo li mi još uopće 'ideale', ili je to nešto što je odumrlo skupa s budnicama, pravašima, ilircima i školskom lektirom?

Religija nije sustav vrijednosti ili moralnih načela.
Religija nije organizacija ili udruga.
Religija je tumačenje stvarne prirode svijeta.
A iz tog tumačenja proizlazi sve ostalo.

Nakon toliko vremena imam potrebu reći gomilu stvari, ali u trenutku kad sjednem za kompjutor i pokušam pisati misli mi se jednostavno rasprše i od svega pametnog što sam imao za reći ne ostane ništa do par šepavih rečenica bez puno smisla.
Jednostavno, zaboravio sam pisati.
Izašao sam iz forme.
I ovo je, evo, moj pokušaj povratka u formu.

Nutella:

1 šalica mljevenih lješnjaka
1/4 šalice ulja
1 šalica smeđeg ili bijelog šećera
1/4 šalice kakaa
Pola žličice ekstrakta vanilije

Zašto ljudi kod nas misle da nisu odgovorni za ponašanje svojih političara?

Danas je popularno govoriti o ljudskim pravima.
Svi mi imamo svoja prava i tražimo da ih se poštuje, svi se mi bojimo da će nam biti uskraćeno nešto na što imamo pravo, i vjerujemo da ćemo biti sretni kad nam bude dano sve ono na što imamo pravo.
Imamo čak i fetival ljudskih prava, a i nešto što se naziva 'deklaracijom o ljudskim pravima', a što bi nam sve trebalo omogućiti ostvarenje tih naših prava.
Na žalost, to baš tako ne funkcionira.
Čak štoviše, reklo bi se da zapadna civilizacija trenutno propada upravo zbog tih ljudskih prava.

Prvi problem:
Moje pravo završava tamo gdje počinje pravo mog susjeda. Kako bismo i susjed i ja bili na miru, moramo definirati granicu između sebe i naših prava. Tu ćemo sagraditi zid kako bismo dobro znali gdje je granica i kako bismo se osigurali da nitko od nas neće moći pomaknuti granicu kako mu padne na pamet. Ako se i dogodi da se bilo tko od nas osjeti ugroženim, recimo zato što je na televiziji vidio da bi njegova prava potencijalno mogla biti ugrožena, malo ćemo pojačati taj zid između nas - dograditi mu par centimetara, staviti malo bodljikave žice i tome slično.
Nakon nekog vremena, stvorit ćemo društvo u kojem su granice među ljudima strogo definirane, a svatko sjedi izoliran u svojoj maloj utvrdi i još uvijek se boji da će netko doći istjerati ga iz nje. Oduzeti mu njegovo pravo.
Jednom kad počnemo razmišljati na takav način teško je vratit se natrag.
Pa čak i kad ljudi sklope bračni savez i zavjetuju se da će zauvijek biti skupa, vjerovati si i raditi za zajedničku dobrobit, sve su rjeđi oni koji su u stanju barem u takvoj vezi nadići svoj način razmišljanja, i počnu graditi zidić između sebe i svog partnera za svaki slučaj, da ne bi u tom savezu oni ispali iskorištavana strana.

Drugi problem:
Kad ja i moj susjed definiramo granicu između naših prava, gdje ćemo tu granicu postaviti?
Na žalost, obično se granica postavlja na mjestu do kojega je onaj jači spreman gurati u tom trenutku.
Ako postoji neko područje prava na kojem se još uvijek ne osjećamo ugroženo, spremni smo napraviti ustupak i pustiti susjeda da nam se približi dok ne osjetimo pritisak. A susjed je spreman gurati dokle god mu to dozvoljavamo. Što znači da je osnovni način definiranja granice sukob između mene i mog susjeda, a na kraju će veću korist izvući onaj jači. Tu naravno nije kraj, jači će i dalje pokušavati pomaknuti granicu i proširiti svoj prostor, a mi ćemo se trajno morati odupirati.
Problem je u tome što je to odnos između nas dvojice, mene i mog susjeda, i rijetko će se tko ići upuštati u naše sukobe. Dovoljno problema imaju sa svojim susjedima. Zapravo, stvorit će se općenito ozračje u kojem je svatko tko nije u stanju izboriti se za svoja prava manje vrijedan. U kojem je svatko tko dozvoli da mu se oduzme dio prava sam kriv za to. Ako je pristao na nešto, nije trebao na to pristajati. Ako je nešto potpisao, nije trebao potpisivati.
I tu ta priča o pravima zapravo postaje potpuna suprotnost onome što je inicjalno trebala biti - umjesto demokracije i ravnopravnosti svih ljudi, pretvorila se u anarhiju i vlast onih ravnopravnijih.

Jesmo li mi uopće u stanju zamisliti svijet izgrađen na drugim načelima?
Ne ulazeći u našu spremnost izlaska iz svoje male tvrđave, možemo li uopće zamisliti kako bi izgledalo da izađemo van? Da srušimo svoje zidine? Da se odreknemo svojih prava?

Kako bi izgledao svijet da umjesto o ljudskim pravima počnemo govoriti o ljudskoj odgovornosti? O odgovornosti za ljude oko sebe, za svoju obitelj, svoj posao, svoj narod, za čitav svijet?
Kako bi izgledao svijet da svatko od nas povjeruje da je jedini način da svi budu sretni taj da se ljudi počnu brinuti jedni o drugima?
Kako bi izgledao svijet da ljudi sruše zidine svojih prava kako bi dozvolili drugima da im se približe i pomognu im?
Priznajem, malo me strah i pomisliti...

Ako je netko loš kršćanin, on neće postati dobar vjernik time što će se proglasiti agnostikom.

Žene, kad vam vaši muškarci kažu kako bi bilo lijepo da im napravite browniese, nemojte ih iznenaditi sokom od sirovog povrća.

Sok od sirovog povrća nije adekvatna zamjena za browniese, i mi muškarci ne cijenimo takva iznenađenja.

Shiny, shiny, shiny boots of leather
Whiplash girlchild in the dark
Comes in bells, your servant, don't forsake him
Strike, dear mistress, and cure his heart

Downy sins of streetlight fancies
Chase the costumes she shall wear
Ermine furs adorn the imperious
Severin, Severin awaits you there

I am tired, I am weary
I could sleep for a thousand years
A thousand dreams that would awake me
Different colors made of tears

Kiss the boot of shiny, shiny leather
Shiny leather in the dark
Tongue of thongs, the belt that does await you
Strike, dear mistress, and cure his heart

Severin, Severin, speak so slightly
Severin, down on your bended knee
Taste the whip, in love not given lightly
Taste the whip, now plead for me

I am tired, I am weary
I could sleep for a thousand years
A thousand dreams that would awake me
Different colors made of tears

Shiny, shiny, shiny boots of leather
Whiplash girlchild in the dark
Severin, your servant comes in bells, please don't forsake him
Strike, dear mistress, and cure his heart

-- Velvet Underground, Venus in Furs

Kakve su to demonstracije na kojima policija nikoga ne istuče?

Ako policija nije nikoga istukla, to može značiti samo dvije stvari:

1. Demonstranti rade točno ono što policija želi i tamo su gdje policija želi da budu, ili
2. Demonstrante nitko ne shvaća ozbiljno, a ni oni se baš previše ne trude.

They called him THE SANE MAN.

He had the super power of COMMON SENSE.

Nisam sklon nasilju, ali me jedan citat oduvijek fascinirao:

Prvo što ćemo napraviti, ajmo pobit sve pravnike!
--Shakespeare, 'Henry VI'

Zašto se biciklisti voze po pješačkoj zoni?

Zanimljivo... svaki put kad pročitam Panonijin post na blogu, dobijem potrebu napisati nešto dugačko i depresivno.
Zapravo, 'depresivno' nije prava riječ, čak ne bih rekao niti 'fatalizam', a ni 'zluradi osmijeh dok gledam kako stvari idu nizbrdo' nije dobar opis onoga što osjećam. Ne bih se čak usudio reći niti da sam 'čuđenje u svijetu', to zvuči previše pretenciozno.
Zapravo, pravi je izraz onaj kojega koristi Vonnegut. Svaki put kad napiše nešto neobično ali istinito, ima potrebu iznenađeno uzviknuti, 'zamisli!' (engleski, 'imagine!')

Ovaj put se radi o činjenici da je zapadna civilizacija ostarjela.
Još se uvijek volimo ponositi svojim tehnološkim napretkom, ali je i on postao besmislen. Nekad je tehnološki napredak bio stvar pionirskog duha, onoga koji ima potrebu istraživati i raditi nove stvari, koji je rješavao beskrajno složene probleme ne bi li se izborio za još jedan centimetar prema naprijed. Danas je tehnološki napredak nešto što smatramo svakodnevnim i što se veže gotovo isključivo za široku potrošnju. Nekad je svemirska tehnologija nalazila primjenu u svakodnevnom životu. Danas stvari iz svakodnevnog života nalaze primjenu u svemirskoj tehnologiji.
A zapravo smo postali lijeni, debeli i nepokretni. Volimo svoj status quo i ne volimo strance koji nam dolaze iz svojih zemalja jer se kod nas bolje živi. Koji sanjaju o tome kako će i oni tu pored nas sjediti na kauču pred televizorom s pivom i hamburgerom u ruci.

Ali na svijetu nismo sami, i koliko god bili uvjereni u ispravnost ideje o globalnom selu, zapravo o njemu ne znamo ništa osim onoga što nam nudi televizija. Svaki model uspješniji od zapadne civilizacije proglašavamo fanatizmom i prijetnjom svjetskom poretku. Užasavamo se činjenice da moramo uvoziti stranu radnu snagu jer nam je natalitet premalen. Deprimiramo se pri samoj pomisli da smo izgubili polet i optimizam. Spremni smo upotrijebiti nezamislive količine šminke i plastičnih operacija ne bismo li sakrili sami pred sobom koliko smo oronuli.

Rješenje bi, naravno, bilo da izrodimo brdo djece i naučimo ih kako je za sve u životu potrebno teško raditi. Kako je najveće veselje imati obitelj i prijatelje i ljude kojima vjerujemo. Kako je čovjek dio ovoga svijeta i kako postaje nesretan kad izgubi kontakt s prirodom. Kako je smisao čovjekovog života uvijek iznova otkrivati nove stvari u svijetu oko sebe. Kako je čovjek stvoren za pokret i istraživanje. Kako život bez imaginacije nema nikakvog smisla.

Ali tko od nas još ima snage za tako nešto?

Inžinjeri rješavaju probleme.

Pravnici izmišljaju probleme.

Doktori se spotiču o probleme.

Na poslu mi se spava, i svako malo se uhvatim kako nesvjesno glavom dodirujem tastaturu.
Već mi se na čelu vidi otisak F5-F8.

A kad odem s posla i mislim si kako ću sad lijepo doma uvalit se u krevet, odjednom sam pun energije i života i jedina mi je pomisao kamo ću danas otići i s kime se vidjeti.

Čudno je to.

Meni je super kako u današnjoj civilizaciji svi totalno nekritički prihvaćaju ideologiju relativizma, i spremni su u ime neke 'tolerancije' i 'slobode govora' javno spaliti bilo koga tko se usudi reći da se radi o ideologiji. Jer su oni tolerantni i spremni braniti svačije pravo na slobodu mišljenja.
Osim onih koji ne misle kao oni.
Osim onih koji tvrde da sloboda mišljenja ne postoji.

Druga stvar koja mi je super je podjela na političku 'ljevicu' i 'desnicu'. Na 'liberale' i 'konzervativce'. Samo što se danas sve svodi na to da postoje oni koji smatraju kako imaju pravo raditi što hoće i oni koji misle da civilizacija ipak zahtijeva poštivanje određenih pravila.
Oni prvi sebe automatski proglašavaju liberalnima, a one druge konzervativnima. I konzervativizam je postao najnegativniji pridjeva za svakoga koga želimo diskreditirati.
A tko god dođe do vlasti odmah poduzima sve što može kako bi sebe zaštitio i zadržao vlast, i uopće se ne pita je li njegova politika 'lijeva' ili 'desna'. On samo hoće vlast, čast i bogatstvo.

Treća stvar koja mi je super je koliko je današnja civilizacija obilježena lijenošću. Huizinga u 'Jeseni srednjega vijeka' objašnjava kako je srednji vijek obilježen ohološću, i kako je bez tog podatka teško shvatiti motivaciju svih političkih i društvenih čimbenika tog vremena. Za razumijevanje današnjeg svijeta, dovoljno je uzeti u obzir beskrajnu lijenost. Lijenost gledanja televizije. Lijenost trivijalizacije školstva. Lijenost jalove birtijaške politike. Lijenost neodgojene djece. Lijenost inzistiranja na svojim 'pravima' i vještog zanemarivanja bilo kakvog spomena eventualnih obaveza, kako prema svojoj familiji, tako i prema svom narodu ili svojoj civilizaciji.
Kennedy je rekao kako ne treba pitati što moja zemlja može učiniti za mene nego što ja mogu učiniti za nju, pa su ga ustrijelili i stvorili svijet u kojem ta izjava djeluje beskrajno smiješno.

Koliko još uopće ima ljudi koji ponosni na to što su Hrvati?

Sastavljam popis ljudi koje imam na popisu.

Nije teško, gotovo imam dojam da se popis sastavlja sam od sebe...

Gdje mi zapravo živimo?
Evo, Hrvatska. Najljepše mjesto na svijetu, mjesto koje je Bog ostavio za sebe kad je dijelio zemlju narodima, a na kraju je prepustio hrvatima jer za njih više nije ostalo ništa drugo.
I naši susjedi, koje je Bog htio držati na oku, pa su nam zato susjedi. Sa svima smo njima ratovali u nekom trenutku povijesti, svi smo dio Europe, barem one zemljopisne...
Pa zašto onda više znamo o Americi nego o svojim susjedima?

Nekad su ljudi živjeli u malim zajednicama, u kojima su se svi međusobno poznavali, i svi su znali kako se treba ponašati i kamo pripadaju i što se od njih očekuje.
Onda su se pojavili gradovi, i svi su znali da su dio grada i da je izvan grada divljina i nesigurnost, i znali su kakvi su gradski zakoni i kako se moraju ponašati i kamo pripadaju i što se od njih očekuje.
Danas ljudi žive u globalnom selu, u kojem je jedini zakon relativizam, a jedini kroterij povezivanja ljudi program na televiziji. Program na televiziji je takav da podilazi svim društvenim slojevima redom, ali kriterij za sortiranje je koliko su ljudi priprosti i koliko mora jednostavan biti program a da bi ga oni shvatili.

Pa ako je program na televiziji pravi identitet naše civilizacije, kako se možemo žaliti na primitivno ponašanje ljudi koji su se bolje prilagodili sustavu od nas?

Uostalom, ima film na tu temu, nije baš naročito dobar ali mislim da je poučan...

Domaća svinja živi svinjski, i svoje dane provodi žderući i gledajući televiziju (ili što već svinje rade kad ništa ne rade). Na kraju završi u kobasicama.
Divlja svinja živi u divljini i najopasnija je životinja koju tamo možete sresti. Ako i završi u kobasicama, na nju idu lovci dobro naoružani, s psima i pištoljem velikog kalibra za svaki slučaj.

Već dugo vremena tvrdim ljudima oko sebe kako bismo mi svi zapravo željeli živjeti kao domaće svinje, ali se onda bunimo kad dođe kolinje. Tražimo svoje pravo da ne završimo u kobasicama, a nismo spremni prihvatiti činjenicu da smo si sami izabrali takvu ulogu. Da svojim izborom ugodnog života drugima prepuštamo da za nas donose odluke, i da se nemamo pravo naknadno žaliti kad po nas dođe mesar s onim sjajem u oku.

Samo kao primjer, a primjera ima posvuda, pogledajmo način kako odgajamo svoju djecu. Nekad nije bilo penzije i staračkih domova, i djeca su nam bila jedina garancija da pod stare dane ne ćemo umrijeti od gladi. Danas su djeca nužno zlo, zadovoljavanje nagona za produženjem vrste. Previše smo komotni da bismo imali više od jednoga ili dvoje djece, previše smo komotni da bismo ih odgajali, previše smo komotni da bismo se uopće usudili djeci reći 'ne' na njihove redovito nerazumne, dječje zahtjeve. Do te mjere da u školi više nisu djeca kriva kad dobiju lošu ocjenu, nego je kriv učitelj, a stvari se uvijek daju riješiti zaobilaznim putem.
A na kraju kad nas sve pojedu kinezi jer ćemo ih morati uvoziti kao radnu snagu, i kad nam vlastita djeca budu ništarije i propalice, bunit ćemo se da kakva su to vremena i kamo je ovaj svijet otišao i ja sam teško radio cijelog života a sad me evo ovako tretiraju.

Ne znam točno tko je ovo rekao, ali mislim da odgovara navedenim citatima:

Uspješni političari, manageri, pravnici i ekonomisti, svi oni imaju psihološki profil psihopata. Danas se to naziva 'natjecateljskim duhom' i 'pobjedničkim mentalitetom', a svi ostali koji to nemaju su 'luzeri'.